U projektu, koji je nastajao gotovo pet godina, Igor Lasić i Marko Ercegović istražili su pruža li javno zdravstvo još uvijek otpor potpunoj komercijalizaciji, precizno hvatajući raskorak između iznimne posvećenosti medicinskog osoblja i organizacijskog kaosa – od naručivanja pacijenata do njihova odlaska iz ordinacije, rečeno je na promociji knjige

Predviđanja znaju biti vrlo nesigurna. Tako je prije petnaestak godina stručnjak za javno zdravstvo u nas dr. Silvije Vuletić u jednom intervjuu prognozirao da domova zdravlja kakve poznajemo uskoro više neće biti. Njegovim riječima: „Primarna zdravstvena zaštita će se za dvadeset godina potpuno drugačije oblikovati i funkcionirati. Svaki pojedinac mora razviti svoj vlastiti model integralnosti zdravlja.“ Tvrdio je također da se polako, ali sigurno napušta koncept Andrije Štampara – čiji je i sam bio đak – odnosno model integriranih, javnih i svima dostupnih zdravstvenih usluga, te da će prevladati privatizacija i dominacija kurativnih praksi nad preventivnima (to je ono kad se brine i o zdravlju zdravih).

Međutim, ti crni scenariji nisu u potpunosti prevladali, dijelom i zbog pandemije koja je te procese privremeno zaustavila i podsjetila društvo na važnost javnog sustava. Također, sudeći prema dvojezičnoj knjizi „Dom zdravlja – Health Center“ novinara Igora Lasića i fotoreportera Marka Ercegovića (u izdanju udruge BLOK – Lokalne baze za osvježenje kulture), privatizacija ipak nije posve progutala primarnu zaštitu. Dvojica autora u ovom su projektu, koji je nastajao četiri do pet godina, istražili jesu li se ta sumorna predviđanja obistinila ili javno zdravstvo još pruža otpor potpunoj komercijalizaciji.

Inače, Lasiću i Ercegoviću ovo nije prva suradnja na socijalno angažiranim temama radničke svakodnevice – ranije su realizirali zapažen projekt o radnicama na kioscima („tisak. dvadeset i tri kioska“), a trenutačno pripremaju novi rad posvećen migrantskom radu u Dubrovniku.

U fokusu njihova istraživanja našao se trešnjevački dom zdravlja, smješten u neposrednom susjedstvu Centra za kulturu Trešnjevka (CeKaTe), gdje je knjiga nekidan i predstavljena, nakon što je prije dvije godine bila postavljena i istoimena izložba, ali u prostorima Bloka u Novoj cesti (bivša Lenjingradska).

Kako je u uvodu istaknula voditeljica promocije i urednica Ana Kutleša iz BLOK-a, riječ je o simbolički iznimno važnoj lokaciji: to je bio prvi dom zdravlja izgrađen u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, mjesto gdje su se razvijali prvi moderni dispanzeri i gdje se duh takvog sustava još uvijek nastoji sačuvati.

Igor Lasić podsjetio je na to da su u vrijeme pandemije svi ponovno otkrili Andriju Štampara, izdvojivši dva ključna među njegovih deset slavnih principa javnog zdravstva: onaj da liječnik ne smije ekonomski ovisiti o pacijentu (jer to kvari odnos) i onaj da zdravstvena skrb mora biti dostupna svakom čovjeku neovisno o njegovu materijalnom stanju. Ta je načela Štampar formulirao prije točno stotinu godina – i to upravo 4. rujna, na dan kada je održana trešnjevačka promocija knjige.

O stanju sustava govorila je i dr. Dorja Vočanec iz Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“, ustanove koja 2027. godine slavi stotu obljetnicu osnutka. Istaknula je kako bi se nakon stoljeća rada očekivao jasan razvojni iskorak, no među protagonistima knjige zabilježeno je mnogo frustracije.

– Medicina je kao struka otišla iznimno daleko – u dijagnostici, naprednim terapijama i palijativnoj skrbi – no alati kojima upravljamo zdravstvenim sustavom ostali su zapušteni. Posljedica tog nerazmjera su prizori otklopljenih telefona da se zaustavi zvonjava, naguranih stolaca u tijesnim čekaonicama ili problema s osnovnim stvarima poput pranja rublja, zbog čega su opći zdravstveni ishodi na razini cjelokupnog stanovništva nerijetko poražavajući – naglasila je Vočanec.

Upravo zbog te dokumentarne i analitičke snage, postav izložbe preseljen je i u prostore knjižnice Škole narodnog zdravlja, gdje je postao stalan. Kako navodi Vočanec, izložba ima iznimnu edukativnu vrijednost za buduće zdravstvene radnike te metodološki savršeno odgovara kvalitativnim istraživanjima kojima se bave. Knjiga, prema njezinim riječima, precizno hvata raskorak između iznimne posvećenosti medicinskog osoblja i organizacijskog kaosa u procesima – od naručivanja pacijenata do njihova odlaska iz ordinacije.

Iskazi zabilježeni u knjizi zorno prenose tu atmosferu. Pacijenti pokazuju veliko razumijevanje za svoje liječnike: „Ne bih se žalila. Nije to samo koliko sam ja imala pregleda, nego koliko su oni toga morali ispisati, pa čitati ispočetka svaki put. Normalno da onda nemaju dosta vremena… Nisu oni krivi… Svi su prema meni zlatni… Pogotovo ove tu na Trešnjevci ne bih mijenjala nizašto“, kaže jedna pacijentica.

Drugi se nostalgično prisjeća kontinuiteta kakav je nekada postojao: „Ranije je svaki liječnik znao obiteljsku anamnezu pacijenta. Moji su znali sve o mojima. Osim toga, ovi danas imaju previše pacijenata. Mi smo 37 godina imali jednog te istog. Kći je iz školske ambulante samo prešla u ovu za odrasle, sve na istom mjestu.“

Liječnici pak otvoreno govore o administrativnom zagušenju i nametnutim normativima: „Danas sam imala malo manje od 140 ljudi, od toga 25 sistematskih… Mogli bismo se rasteretiti od nečega, recimo od vođenja bolovanja, što se nekad radilo u medicini rada. Ili, zašto mi moramo pisati doznake za pelene umirovljenicima?“ pita se jedna liječnica.

Njezina kolegica dodaje: „Obiteljska medicina je krasan posao… Nisi im samo liječnik nego često i podrška. Nekad imam posla s po četiri generacije u istoj obitelji. Ukupno vodim oko 1700 korisnika. Zapadnije ambulante imaju ih i po 2000; maksimum je 2250, a ne smije se ići ispod 1200 jer to ne priznaje HZZO.“

Nad svime time lebdi strah od gubitka javnog modela. Jedan od pacijenata u knjizi sažima suštinu problema: „Mislim da smo svi mi ovdje sretni jer imamo osiguranje, ni dopunsko nije preskupo, dok postoje zemlje gdje su mnogi potpuno neosigurani. Zamislite si to. Samo da nam ostane tako, da ne bude sve tržišno. Tko bi to mogao platiti, bolje da i ne mislim.“

Između vrhunske suvremene medicine i otklopljenih telefonskih slušalica u ordinacijama stoji preopterećeno medicinsko osoblje koje sustav i dalje drži na vlastitim leđima. Rad Lasića i Ercegovića zato nadilazi puku dokumentarnu formu – on je poziv na hitno i smisleno upravljanje primarnom zaštitom kako Štamparovo načelo o jednakoj dostupnosti zdravlja svima ne bi ostalo tek povijesna crtica u arhivu.