Što znači biti uz najmilijeg do posljednjeg trenutka, gledati ga u bolovima i psihološkoj patnji, voljeti ga do kraja i dostojanstveno otpratiti na posljednji put, zna Zagrepčanka Ana Schneider. S četvero djece bila je uz supruga posljednje mjesece njegova života. Danas joj nije teško pomoći onima koji se nađu u takvoj situaciji.

Kristijan je preminuo dan nakon sinovog rođendana. Kao da je htio preskočiti taj dan, da ne bude na njegov rođendan.

Ti zadnji mjeseci bili su puni morfija, bilo je grozno. Najtužnije je to što čovjek ne zna kada će umrijeti, hoće li to biti danas, sutra, za tjedan dana… Zadnjih nekoliko tjedana uopće me nije puštao iz kuće. Strahovao je da će se to dogoditi, a da ja neću biti kraj njega. Nisam stizala u trgovinu, nisam stizala nigdje. Jako se bojao.

Tako danas govori 45-godišnja Zagrepčanka Ana Schneider, koja je prije četiri godine otpratila supruga na njegovo zadnje putovanje. Bili su to trenuci užasa, boli i patnje, izbezumljenosti, ali istodobno i trenuci nježnog opraštanja. Trenuci koje su ona i njihovo četvero djece proveli uz svog supruga i oca, ispunjavajući mu želju da budu uz njega do kraja.

Koliko god bilo teško, za njih je to bilo jedino ispravno i jedino što su mogli i znali učiniti. I unatoč svemu što je proživjela tijekom godina suprugove podmukle bolesti i posljednjih mjeseci njegova života, Ana je danas spremna biti tu za nekoga tko prolazi sličnu agoniju, podijeliti svoje iskustvo, odgovoriti na pitanja. I nije oklijevala ni trenutka staviti se na raspolaganje udruzi IGET, koja pomaže osobama koje se suočavaju s rakom u obitelji.

Kobna dijagnoza

Njezin je suprug, kaže, oduvijek imao problema s crijevima. Kao dijete je imao kolitis, možda i celijakiju, no u ono vrijeme to se nije znalo, a poslije se sve nekako smirilo, iako je i dalje imao jako osjetljiva crijeva. Ana mu je često govorila da bi se trebao kontrolirati, no on kao da je bježao od toga. Kao što smo, uostalom, svi mi skloni bježati od liječnika dok god se osjećamo koliko-toliko dobro. A on je bio uglavnom dobro, uživao u obitelji, poslu koji je volio i u kojem je bio odličan.

Kristijan Kiki Schneider bio je jedan od najpoznatijih i najomiljenijih hrvatskih teniskih trenera. Trenirao je Anu Konjuh, Petru Marčinko i Bornu Ćorića kojeg je doveo do najboljeg plasmana u karijeri, dvanaestog mjesta na ATP ljestvici. Upravo tada, 2018. godine, prvi put mu je ozbiljno pozlilo i dijagnosticiran mu je tumor. Najmlađe dijete, kći Vanja, imala je tada samo godinu dana. Prošao je jednu operaciju, pa drugu, a onda je uslijedila operacija koja se naziva „pouch”, kojom mu je uklonjeno cijelo debelo crijevo.

Rak se vratio

– To je bila najgora odluka, ali nismo mogli naći nikoga tko je prošao tu operaciju i tko bi bio voljan podijeliti s nama kako mu izgleda život nakon nje. Liječnik je rekao da je to najbolje rješenje, no da je suprug znao što ta operacija nosi, nikad ne bi pristao na nju. To ga je ubilo. To je operacija nakon koje stolica nekontrolirano izlazi iz vas, a za mladog čovjeka i sportaša to nije bio život – govori Ana, dodajući da se, unatoč svemu, suprug poslije opet vratio poslu.

Rečeno mu je da je čist od karcinoma, a svaka tri mjeseca vadio je tumorske markere koji su pokazivali da je sve u redu. No, on je osjećao da nije svoj. Kad je bio u Australiji s tenisačicom koju je tada trenirao, pozlilo mu je i, kad je došao u bolnicu, saznao je da ima rak u četvrtom stadiju. Vratio se u Zagreb, liječio u KBC Sestre milosrdnice i prošao nekoliko krugova kemoterapije, ali rak se počeo širiti i tada su ga poslali doma jer se više ništa nije moglo učiniti. Rekli su mu da ima još dva i pol mjeseca života. Te zadnje mjesece proveo je kod kuće.

Samo smo trebali informacije

– Naglo je smršavio, imao je jedva 40 kilograma i strašne bolove. Mislim da je najtužnije bilo to što nije mogao znati koliko će živjeti. Zadnjih nekoliko tjedana uopće me nije puštao iz kuće, bojao se da će umrijeti, a da ja neću biti pored njega. Kad bi spavao i probudio se, prve dvije minute bio bi sav izbezumljen, provjeravajući je li još živ ili mu se to pričinjava. Za psihički zdravog čovjeka grozno je to prolaziti. U jednom trenutku je čak razmišljao da ode u Švicarsku u kliniku i da sam odluči kada je kraj, ali prevladala je ta želja za životom koja je jednostavno u ljudskoj prirodi – kaže Ana, dodajući da misli da je zapravo bio zahvalan na svakom danu.

Danas kad se okrene iza sebe i razmišlja o tom potresnom periodu, vjeruje da su informacije bile jedino što im je bilo potrebno, a nisu ih imali. No, nikome ne zamjera što ne želi dijeliti svoja iskustva.

– Bilo je ljudi koji su prošli te operacije, ali nisu htjeli razgovarati o tome. Možda su se izvukli i samo se željeli maknuti od svega i nastaviti dalje sa životom. To su jako teške situacije, a svi smo različiti i svatko se s tim nosi na svoj način – kaže Ana koja se, upravo iz želje da pomogne onima koji danas trebaju informacije i koji bi željeli čuti iskustvo osobe koja je prošla takve situacije, stavila na raspolaganje udruzi IGET i spremna je oboljelima i njihovim bližnjima približiti što sve znači i nosi takva bolest.

Na kraju ostaje ljubav

Na pitanje bi li njoj i djeci u tim teškim mjesecima, kad je suprug i otac doslovno „čekao” smrt pored njih, pomogla neka podrška da su je mogli dobiti, samo odmahuje glavom. Tada je jedino što vam ostaje ljubav, kaže.

– Bilo mi je važno samo da on bude miran, da mu pokušam ugoditi u svemu što je u tom trenutku trebao. To je otac moje djece i moj najbolji prijatelj. To je nešto što ne možete opisati, jer znaš da će smrt doći, ali nisi svjestan što ćeš u tom trenutku osjećati. I djeca i ja živjeli smo u tom trenutku, u tom danu, u tome što on treba. Bili smo tu za njega. Danas je možda najteže najmlađoj kćeri, jer se ona ne sjeća tih emocija ni toga što znači imati tatu. Ostala djeca su mirna jer je to bilo opraštanje, bilo je kako je on želio i znali smo da nemamo nikakav utjecaj na to. Jako zrelo i stoički su sve iznijeli na kraju – govori Ana koja je supruga do zadnjeg njegovog daha držala za ruku i razgovarala s njim. Tada je izgubio svijest i otišao. Djelatnici palijativne hitne nudili su joj nešto za smirenje, no odbila je rekavši: „Imam četvero djece i moram biti okej”.

Scene odlaska

Tako je i bilo. Fokusirala se na djecu, na to da oni budu dobro i, kako kaže, puno su razgovarali i liječili jedni druge.

– Najteži dio mi je bila ta scena, doživjeti odlazak, jer to ne traje sekundu, nego malo dulje i to me nekako najviše pogodilo. Imala sam dugo flashbackove, te su se scene jednostavno nekontrolirano pojavljivale pred mojim očima u bilo kojem trenutku. Mogu reći da sam se tek nakon godinu i pol otkako je suprug preminuo zapravo oporavila od tog trenutka smrti – iskrena je Ana koju je na odluku da danas pomaže drugima u sličnoj situaciji navela tuga, jer je uvjerena da bi njezin suprug bio puno bolje da su imali savjete i iskustva drugih.

– Ali treba razumjeti i druge ljude. Svatko tko preživi karcinom, što je vrlo bolno i psihički i fizički, ima pravo odlučiti hoće li to dijeliti, a ljudi najčešće biraju da to nekako zaborave. Ljudi su različiti i svatko gleda na život drugačije – smatra Ana.

Kroz suradnju s udrugom IGET dosad se susrela s jednom ženom čiji je suprug bio na bolničkom liječenju. No, kako stalno ističe, vi dok se brinete o teško bolesnoj voljenoj osobi i pratite je u posljednjim danima, tjednima ili mjesecima života, zapravo ne trebate ništa.

– Trebate pomoć za osobu o kojoj se brinete. Samo želite da bude dobro, da zna da je netko još uvijek doživljava i da joj nekako pokušate olakšati taj odlazak. Ne trebate pomoć za sebe, nego tražite način kako pomoći toj osobi da što manje pati, da je ne boli, da provede dostojanstveno posljednje dane i da do kraja ima sve što zaslužuje – ističe Ana, dodajući da joj nije teško porazgovarati s nekim makar je nazvao usred noći.

– Nitko vas neće nazvati i govoriti sat vremena, znam kakva sam i sama bila tada. Nitko neće trošiti vrijeme na sebe i tražiti osobu kojoj će se jadati, ali u tom trenutku će možda samo trebati jedno pitanje i jedan odgovor. I to će mu puno značiti.

Ne razmišljaš o sebi

Svjesna je da se neki ljudi ne mogu suočiti sa smrću i da će netko umiruću osobu u bolovima radije staviti u dom. No, ona, kao vjernica i partnerica osobe koja je kroz to prolazila, vjeruje da je suprug zaslužio da ostane uz njega do kraja.

– Tako je želio, a ja ne mogu na to reći „ne mogu”. Mogu samo reći „Hej, naravno, da ću biti uz tebe” – kaže Ana i, iako nekome izvana možda izgleda da upravo oni koji njeguju i prate umiruću osobu trebaju neku pomoć i podršku, ona tvrdi da kad si u toj situaciji, zaista ne trebaš ništa niti razmišljaš o tome.

– Vi ste u redu, zdravi ste i imate osobu koja je u bolovima ili je psihički loše i koja zna da odlazi. Vi tada ne razmišljate o tome kako je vama teško, nego funkcionirate kao stroj. U tom trenutku nema vas, fokus je na toj osobi i na djeci, ako ih imate. Ne spavate po noći, ne znam jesam li tada spavala i pet sati noću, bilo je noću mučnina i bolova i djeca su to čula. No, ni oni na to nisu gledali kao na teret. Svi su bili tužni i svi su, kao i ja, samo željeli da nekako mogu pomoći – kaže Ana, ističući još jednom da ne osuđuje one koji to ne mogu ili koji ne žele o tome govoriti, ako su se izvukli.

– Ništa ne znaš dok se ne nađeš u toj situaciji. Ja nisam bolovala od raka i ne znam kakav je to strah. Proživjela sam ga uz supruga, ali dok sam to ne prođeš, ne možeš znati kakav je to osjećaj. A i svaka smrt je drugačija. Ne osjećate se isto ako izgubite roditelja ili ako izgubite partnera, to je drugačija bol. Neki se ljudi, kad izgube partnera, i sami izgube, odu za njim. Jer tanka je linija po kojoj hodate u tom trenutku – govori.

Sve je ovo, ističe, njezino iskustvo i ne treba biti ničije pravilo. Smatra da je najvažnije da osoba napravi ono što osjeća. Ona je napravila onako kako je osjećala da treba postupiti.

– Vjerujem da ljubav treba biti prisutna do kraja, kao i briga i pažnja. Suprug je u trenucima pred smrt govorio. Nije bio biljka, bio je svjestan svega. Htio je pažnju, da ga netko pogleda i vidi. Trebao je u tom trenutku nas. I mi smo bili tu za njega. To je horor u glavi, ne možeš se odmaknuti od tih misli. Odlaziš, ali ne znaš kada, za sat vremena ili sutra i to je užasan strah. Ali mislim da mu je nekako najvažnije bilo samo da nije sam u tom trenutku. I nije bio – kaže Ana i upravo je to ono što njoj i djeci danas pruža mir.